Iz slavenske mitologije

Perun, Veles, Mokoš

Staroslavenska je vjera pripadala indoeuropskom duhovnom svjetonazoru. Temeljno je obilježje slavenske mitologije bila vjera u nužnost održavanja ispravnog i uravnoteženog reda u svijetu. Taj je božanski red poiman kao cjelina suprotnih, ali komplementarnih područja djelovanja: gore-dolje, suho-mokro, vatra-voda, svijetlo-tama, život-smrt. Ta su razgraničena područja predstavljana božanskim bićima Perunom i Velesom.


Perun, kao nadređeni bog smješten je gore, on je gromovnik -"onaj koji udara", vladar neba i oluje, svijetlosti i vatre, svijeta živih.
Veles, "divlji bog", bog je podzemnih tmina i sakrivenog klijanja, vladar podzemlja-zemlje mrtvih, ali i voda, močvara, livada i pašnjaka, zaštitnik i čuvar stoke i "svega blaga". Oba su mogla biti i korisna i opasna, i pogubna i dobrostiva. Cijeli je slavenski mitski svijet simbolično bio predočen kao kozmičko drvo u čijoj krošnji, na samom vrhu, stoluje Perun (kao orao, sokol), a u korijenju, uz izvor vode, Veles (kao zmija, zmaj). To stablo svijeta, najčešće hrast-dub, povezuje sve tri razine uređenog svijeta, kozmosa: nebo, podzemlje i svijet ljudi između njih. Svake godine iznova dolazi do opasnosti od narušavanja reda i ravnoteže. Veles želi uzurpirati Perunovo mjesto, izaziva ga otimajući mu ženu, božicu Mokoš, i zatvarajući plodotvorne vode. Slijedi "božanski boj", dvoboj u kojem Perun pobjeđuje Velesa, preotima natrag Mokoš i oslobađa vode.

Tako je svijet opet doveden u red, i iznova se pokreće vrijeme.

Boginja Mokoš koja povezuje odvojene božanske sfere, boginja je s dva doma i dva lica: uz Peruna je ognjevita, uz Velesa mokra. Kao ključarica podzemnog svijeta sjedi uz zdenac, uz izvor žive vode. Ona je prelja i tkalja, i ona koja određuje ljudsku sudbinu, Suđenica. Prede niti ljudskih života i tka tkanje svijeta. 

Zeleni Juraj / Jarilo

Mit o Zelenom Jurju rekonstruiran je na temelju brojnih izvora, tekstova narodnih pjesama i predaja te usporedbom s odgovarajućim neslavenskim mitskim pričama.
U središtu je zbivanja mlado božanstvo vegetacije, njegova svadba i žrtva kao uvjeti ciklične obnove života.
Rođen na Velju noć, uoči drevne Nove godine u rano proljeće (na prijelazu veljače u ožujak), sin je božanskog para bogova, Peruna i Mokoš. Neposredno po rođenju Velesovi ga poslanici-duhovi predaka, maskirani koledari, odvode u Velesov podzemni svijet, zelen, topao i pun obilja. U travnju, za Jurjevo (23.4.), sada već mladi bog, vraća se iz svijeta mrtvih u svoj svijet, i u svijet ljudi. Izdaleka donosi bujno proljeće i novu životnu energiju, njegova je narav prodorna, jarosna i žestoka.
U potrazi za nevjestom, u zelenom lugu susreće djevojku Maru, svoju neprepoznatu sestru, Perunovu kći, božicu vegetacijskog ciklusa. U vrijeme ljetnog solsticija, na Ivanje (24.6.) upriličuje se svadba djece vrhovnog boga, čime se osigurava rodnost i plodnost sveg živog svijeta. Bračna veza brata i sestre dopuštena je samo mitskim bićima kao simbolično ujedinjenje njihovih božanskih moći.
Juraj ubrzo postaje obijesan i nevjeran svojoj Mari, te slijedi njena osveta, i on, u vrijeme žetve, biva ritualno ubijen. Svaki ritualni čin usmjerava zbivanje u potrebnom, ispravnom smjeru. Nasilna smrt božanskog bića, iako prividna, osigurat će obnovu svijeta i blagostanje zajednice. Njegovim žrtvovanjem završava se jedan godišnji ciklus i otvara prostor za novi, slijedeći.
Juraj biva tim činom vraćen u podzemni svijet, gdje će obnoviti snagu i boraviti tijekom zime, do svog novog rođenja u Veljoj noći.
Mara također gubi svoju životnu snagu, pretvara se u Moranu, strašnu i opasnu božicu studeni, zime i smrti. I ona predstavlja prirodu koja zamire, postupno se zamrzava i hladi, ali istovremeno se, unutar sebe preobražava, i priprema za novi životni ciklus.

Sveti Juraj (grč. Γεώργιος zemljoradnik, ratar)

Prema kršćanskoj predaji rimski časnik, koji je zbog svojih vjerskih uvjerenja stradao u progonima kršćana 303.g. za vrijeme cara Dioklecijana (284-305.g.). Ubraja ga se u skupinu Četrnaest svetih pomoćnika Rimokatoličke crkve. Zagovara ga se kod ratne opasnosti, groznice i kuge, te je zaštitnik konja, domaćih životinja, zemlje i usjeva, ratara i pastira.
Prikazuje ga se u odori rimskoga vojnika ili srednjovjekovnog viteza na konju te u doba križarskih ratova postaje prototipom idealnog križarskog viteza.
Prema predaji pobijedio je jezerskog zmaja u Palestini, spasio kraljevu kćer i naveo njenog oca i mještane da prihvate kršćansku vjeru. Legenda o spašenoj djevojci vrlo se brzo proširila pa je to postao uobičajen način za prikazivanje sv. Jurja.
U simboličnom religijskom smislu, zmaj simbolizira grijeh i zlo, odnosno poganstvo.
Spomendan sv. Jurja pada u proljeće, pa je štovanje toga sveca vezano i uz molbu Bogu, da po zagovoru sv. Jurja, blagoslovi usjeve i cjelokupna gospodarstva.
Pučka je pobožnost očuvala arhaične slojeve nekadašnjih vjerovanja i u tom je kontekstu Sveti Juraj kršćanski supstitut (interpretatio christiana) predkršćanskog, poganskog Zelenog Jurja, boga proljetne vegetacije i vitalne snage godišnje obnove života.